Foto: AI/Ikustracija
Dok Bosna i Hercegovina slavi historijski plasman na Svjetsko prvenstvo 2026, jedna pomalo zaboravljena tradicija ponovo je osvojila školska dvorišta, parkove i dječije sobe — skupljanje Panini sličica.
Novi album za FIFA Svjetsko prvenstvo 2026, koje će biti održano u SAD-u, Kanadi i Meksiku, izazvao je ogromnu pomamu među ljubiteljima nogometa širom svijeta. No, u Bosni i Hercegovini ove godine cijela priča ima posebnu emociju — među reprezentacijama je i BiH.
Djeca zato ne skupljaju samo “velike zvijezde” poput Mbappea ili Bellinghama. Traže “naše”, reprezentaciju Bosne i Hercegovine, grb države i igrače koje će gledati na najvećoj svjetskoj fudbalskoj sceni.
Posljednjih dana i u Bihaću, ali i širom Unsko-sanskog kantona, gotovo da nema kioska ispred kojeg se barem jednom dnevno ne raspituju: “Jesu li stigle sličice?”
I tu zapravo počinje prava mala Panini groznica.
Sličice je trenutno teško nabaviti jer nestanu gotovo odmah nakon što stignu na kioske. Djeca i roditelji prate objave po Facebook grupama, raspituju se po gradu, zovu trafike, pa čak i čekaju ispred kioska kada se očekuje nova isporuka. Neki paketići planu za svega nekoliko sati.
Zbog toga su mnogi albumi još uvijek poluprazni, ali možda upravo to cijeloj priči daje dodatnu čar. Jer nije zanimljivo kada se sve može dobiti odmah. Uzbuđenje je upravo u čekanju, traženju i razmjeni.
U školskim dvorištima ponovo se čuju rečenice koje su obilježile mnoga djetinjstva: “Imam duplog Džeku!” “Mijenjam tri obične za jednu sjajnu!” “Fali mi još samo grb BiH!”
I iskreno, teško je ne osjetiti malo nostalgije kada to čujete.
U vremenu kada djeca sve više vremena provode na telefonima i društvenim mrežama, ovakva pomama djeluje gotovo osvježavajuće. Djeca se druže, razgovaraju, pregovaraju, razmjenjuju sličice i raduju se malim stvarima. Školska dvorišta ponovo izgledaju življe, a kolekcionarski duh povezao je i mlađe i starije generacije.
Panini albumi već više od pola stoljeća predstavljaju dio fudbalske kulture. Generacije su odrasle uz kesice sličica i onu posebnu nervozu prije otvaranja paketića — hoće li konačno izaći sličica koja nedostaje.
A možda je upravo to i najljepši dio ove priče.
Jer u vremenu kada mladi često upadaju u površne internet trendove i sadržaje koji kratko traju i još kraće vrijede, jedan obični album uspio je vratiti nešto stvarno — druženje, strpljenje i osjećaj zajedništva.
I možda danas najveća dječija drama u Bihaću nije loša stvar ako glasi: “Fali mi još samo jedna sličica.”
