Foto:
Bila su to vremena kada su žene u Bosni, usprkos hladnoći koja je zimi stiskala ulice, bile pravo srce svakog doma. Svaka kuća, bez obzira na veličinu, imala je svoj šporet na drva, i zvuk škripavih dasaka ujutro bio je neizostavan – znak da je dan počeo. Ali nije to bio samo običan jutarnji zvuk. Bio je to znak ljubavi, ljubavi koju su žene nesebično donosile u svaki kutak doma, čak i prije nego što bi sunce obasjalo zemlju.
U tihim jutarnjim satima, dok su svi još spavali, one su već ustajale. Nisu to činile iz obaveze, već iz srca. Miris drva koji je izlazio iz dimnjaka, miris koji je ispunjavao svaki kutak kuće, bio je poput zagrljaja, obećanje da će svi biti topli i siti. Žene su mirno pripremale obrok na šporetu, ali to nije bio samo običan obrok. Bio je to ritual, molitva, trenutak kada su se njihove misli spajale sa svakim plamenom, sa svakim okretanjem kašike, s ljubavlju koja je kroz miris hrane prelazila u dušu svakog člana porodice.
Bilo je to vrijeme kada je šporet na drva bio mnogo više od običnog kuhinjskog uređaja. Bio je to centar svih zbivanja, mjesto gdje su se okupljali svi – od malih nogu do onih starijih. Miris hrane koja je krčkala, zvuk pucketanja vatre, sve je to stvaralo osjećaj sigurnosti, pripadnosti. U hladnim zimskim danima, kada je snijeg prekrivao sve, majke su kuhanje koristile kao priliku da pokažu svoju nježnost. „Idi sine, donesi drva da ne zakasni ručak“, često su bile riječi koje su dolazile iz srca, kao poziv na zajedništvo. I dok je vatra tinjala na šporetu, cijeli dom je bio pod njihovom nježnom kontrolom, kao topli zaklon od vanjskog svijeta.
Sjećanja na te trenutke uvijek su bila ispunjena toplinom. Te žene, u skromnim kućama, nisu samo pripremale jela, one su stvarale toplinu koja je trajala. I to nije bila samo toplina iz šporeta – bila je to toplina koja je izlazila iz njihovih ruku, iz njihove duše, iz svakog pokreta. Zvuk škripavih drva, miris kuhanja, miris dima, sve to bilo je neizostavno, bilo je dio tih dana koji su trajali zauvijek u srcu svakog djeteta koje je odraslo uz takvu ljubav.
Za djecu koja su trčala donoseći drva ili žvačući vrući krompir pečen uz vatru, svaki trenutak imao je posebnu čar. Te uspomene nisu samo nosile miris hrane, one su nosile ljubav, sigurnost, osjećaj da je dom uvijek tu, kao zagrljaj koji nikada ne popušta. Majčina ruka, koja je kroz dimnjak donosila životnu snagu, ostala je utkana u svako sjećanje na stari dom.
I tako su te žene, sa šporetima na drva, stvarale više od topline. One su stvarale dom. I u svakom plamenu, u svakom kutku kuhinje, osjećala se ljubav koja je trajala. Ta ljubav nije jenjavala ni kad su zime bile najhladnije. Šporet nije bio samo metalni predmet u kuhinji, on je bio simbol sigurnosti, ljubavi i doma – nešto što je uvijek bilo tu, uvijek je grijalo i pružalo toplinu.
