Foto: Stefan Simić
Stefan Simić je mladi srbijanski pisac, kritičar, ali prije svega čovjek širokih shvatanja i s neprocjenjivim razumjevanjem naše balkanske zbilje, čovjek kojem je svako njegov i gdje je uvijek svoj na svom.
Rođen je 1989. godine u Paraćinu, a na Filozofskom fakultetu u Beogradu je studirao sociologiju. Izdao je šest knjiga i osnivač je Slobodnog teatra.
Postao je poznat svojim jedinstvenim i otvorenim stilom pisanja koje objavljuje putem interneta i po tome je postao prepoznatljiv u cijelom regionu, a i šire.
BiH publici se predstavio gostovanjima širom zemlje.
Dovoljno je reći da je to čovjek koji studentima nudi besplatno stanovanje, koji o svojim komšijama govori i piše sve najbolje izvlačeći iz duše najskrivenije i najlepršavije riječi u strahu da ne ostane nedorečen.
Jedna njegova objava nam je privukla pažnju, ne zbog kritičkog blagog osvrta koji nosi u sebi nego što je primjenjiva u svim zemljama Balkana. Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
¨Nikada mi u mojoj Srbiji, nijedan list, ili časopis, nije ponudio da pišem.
Eseje, pesme, ili priče, šta god.
Nikada nisam dobio nijednu nagradu.
Nijedna biblioteka u Srbiji se nije setila da otkupi moje knjige.
Nikada se nije javila nijedna izdavačka kuća, ili izdavač.
Nijedna knjižara.
Nijedan voditelj, ili poznatija televizija se nije setila da napravi sa mnom razgovor, o knjizi, ili na neku temu.
U svim bivšim ex-yu državama jeste, ali u Srbiji. Ne. Nikad. Ni sekund prostora.
Onda sam pre koju godinu počeo da nastupam širom Jugoslavije, i dobio sve ono što nisam u svojoj zemlji.
Pre mesec dva imao sam nastup u Novoj Gradišci, grad u Hrvatskoj.
I pita me direktorka kulturnog centra
Koliko košta moj nastup.
Rekao sam da ih, uglavnom, nisam naplaćivao
A, među nama, nisam imao ni prilike, srećan sam i kada mi daju prostor.
Pitala me je još jednom koliko košta.
Rekao sam – ništa –
Rekla je, ne može ništa, plaćamo naše goste, bar putne troškove i smeštaj.
Ok, rekoh, pogledajte nastup pa platite koliko mislite da treba.
I, nakon nastupa, platili su mi popriličan honorar za moje prilike.
Da sam ostao zaledjen.
Koliko to neko ceni, a neko ne.
Nije stvar u novcu, nego u poštovanju i nagradi za ono što radiš.
Sa mnom je drugačije, kada god neko uradi nešto za mene, imam potrebu ili da platim, ili da nagradim na neki drugi način.
Nikad “ništa” za “nešto”.
Uvek mora gest za gest, pažnja za pažnju.
Zato i gostim ljude u Beogradu, koji su mene gostili širom ex-jugoslavije.
Svako ko mi je jednom otvorio vrata
Moja vrata su mu otvorena, i to je to.
I kada nisam u Beogradu, moja majka ugosti te ljude.
Mora tako, ili si čovek, ili nisi.
Sve drugo bilo bi licemerje¨.
Stefan kao pisac, kao stvaralac, kao graditelj ljudskih mostova promjeniti će sve onog trenutka kada čitalac uspije, bar na trenutak, da vidi svijet oko sebe njegovim očima.
