Foto: Screenshot/YT
U tekstu objavljenom 27. maja 2025. godine u američkom magazinu The National Interest, Max Primorac, bivši američki diplomat hercegovačkog porijekla blizak Donaldu Trumpu, iznosi oštru i nadasve ideološki obojenu kritiku međunarodne politike u Bosni i Hercegovini pod naslovom: “Izgradnja nacije u Bosni i Hercegovini: 30 godina neuspjeha”.
Primorac već u prvim rečenicama otklanja svaku dilemu o svojoj poziciji, navodeći kako su “tri decenije međunarodnog intervencionizma podbacile u vođenju Bosne i Hercegovine ka sektaškoj harmoniji i demokratiji”. Godišnjice Dejtonskog sporazuma, piše on, više su povod za “žaljenje”, jer se radi o “višemilijardnom projektu izgradnje nacije koji je propao u srcu Evrope”.
U nastavku teksta, Primorac tvrdi kako su”bošnjački muslimani, katolički Hrvati i pravoslavni Srbi danas jednako podijeljeni kao i 1995. godine”, a kao dokaz navodi pad broja miješanih brakova s 13 posto na svega 4 posto. Prema njegovoj interpretaciji, “napori stranaca da nametnu bosanski građanski identitet zamijenivši vjekovne etno-religijske identitete — nisu dali rezultate”.
Ključna meta teksta: OHR i pravna arhitektura postdejtonske BiH
U centru njegovih napada nalazi se Ured visokog predstavnika (OHR), koji naziva “suverenom bez odgovornosti”, ističući da su visoki predstavnici “nametnuli više od 900 odluka, od izbora državnih simbola, preko ekonomske politike, do reforme pravosuđa i ustava”.
Posebno problematizira ulogu stranih sudija u Ustavnom sudu BiH: “Tri od devet mjesta u Ustavnom sudu rezervisana su za strane sudije (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švicarske) koji često presuđuju u korist centralizacije moći u Sarajevu, gdje bošnjačka muslimanska većina kontroliše većinu federalnih institucija”.
Time, tvrdi on, “Bosna i Hercegovina ne uživa nikakav nacionalni suverenitet”.
Etnički ključ kao ideal: “Jednostavni federalni sistem”
Kao rješenje, Primorac predlaže napuštanje građanske paradigme i “povratak jednostavnom federalnom sistemu zasnovanom na tri konstitutivna naroda” koji bi, kako piše, “obnovio njihov suvereni kapacitet da sami rješavaju međusobne razlike, kao što to funkcioniše u Švicarskoj i Belgiji”.
Ono što naziva “građanskim nametanjem” vidi kao uzrok svih političkih napetosti. U jednoj od najkontroverznijih tvrdnji navodi: “U drugoj polovini zemlje, gdje muslimani brojčano nadmašuju katoličke Hrvate tri prema jedan, Bošnjaci koriste ‘prelazno glasanje’ kako bi izabrali Hrvate i predstavnike manjina, obespravljajući tako prozapadni blok u zemlji.”
Posebno ističe slučaj lidera Hrvata u BiH koji se, prema njegovim riječima, našao pod prijetnjom američkih sankcija zbog protivljenja gasovodu koji bi bio pod upravom “državne firme kojom dominiraju Bošnjaci”, ali bi se gradio kroz hrvatska područja.
Kolonijalna retorika
Vrhunac retoričkog oštrog tona Max Primorac dostiže upoređujući OHR s britanskom kolonijalnom upravom: “Ono što je započelo kao ad hoc međunarodna institucija za pomoć novoj državi da evoluira u mirnu i održivu demokratiju, pretvorilo se u moderni evropski Raj bez kontrole i odgovornosti, bilo lokalne ili međunarodne.”
Dodaje i: “Britanski Raj je ostavio Indiji snažne pravne i demokratske institucije. Ovaj Raj je stvorio mrežu dobro finansiranih NVO-a koji predstavljaju interese međunarodne zajednice, a ne zemlje.”
Završna poruka: Trump kao nada za demontažu državnosti BiH
Primorac ne krije da od povratka Donalda Trumpa na vlast očekuje temeljitu demontažu sadašnje ustavnopravne arhitekture BiH. Piše: “Predsjednik ima historijsku priliku da prekine ovu farsu… da ne produži ovlasti OHR-a i prepusti ovu posljednju relikviju izgradnje nacije – istoriji.”
I zaključuje: “Možda bismo trebali pustiti ljude Bosne i Hercegovine da sami pokušaju.”
Stavovi Maxa Primorca nisu tek diplomatska analiza — oni su politička agenda. Kroz brojne tvrdnje i sugestije provejava ideološka poruka: da je BiH neodrživa kao građanska, jedinstvena država, i da jedino duboko etnički strukturisana podjela, bez međunarodnog prisustva i nadzora, može “smiriti tenzije”.
Osporavanje građanskog identiteta, relativizacija uloge međunarodnih institucija i selektivno čitanje Dejtonskog sporazuma predstavljaju udžbenički primjer pokušaja da se multietnička država gurne u model etničkog samoizolacionizma.
U njegovom tekstu ne postoji ni jedan pasus koji se pita: šta žele građani Bosne i Hercegovine kao pojedinci? Gdje je njihovo pravo da ne budu svedeni na “svoje” političke lidere? Gdje su povratnici, gdje su mladi, gdje su oni koji ne glasaju po etničkoj liniji?
(Klix)
