Foto: Ilustracija
U svijetu nogometa, gdje reflektori često sjaje samo na glamur velikih transfera i trofeje, iza kulisa se odvijaju priče koje rijetko stignu do naslovnica. Jedna takva dolazi iz Malezije, gdje srbijanski golman Miloš Gordić, bivši čuvar mreže i u Bosni i Hercegovini, prolazi kroz iskustvo koje ni najtvrđi profesionalci ne bi poželjeli.
Već devet mjeseci nije primio platu.
“Plače mi se, brate. Idem kući bez novca”, tiho izgovara kroz suze u razgovoru za malezijske medije. Riječi koje paraju. Ne samo zbog izgovorenog, već i zbog svega što stoji iza njih – neizvjesnosti, borbe, razočaranja.
Gordić, 33-godišnjak koji je branio i za FK Zvijezda 09 u BiH, te klubove iz Srbije, Crne Gore, Slovenije i Kine, u Maleziji je potpisao nadajući se stabilnosti. Umjesto toga, zatekao je stvarnost koja nema mnogo veze s profesionalizmom. Bez redovne plate, daleko od porodice, dijeteta, svakodnevnica mu je postala borba za minimum dostojanstva.
“Ne želim napadati nikoga, ali… mi smo profesionalci. Ljudi misle da je ovo posao iz snova. Možda nekad i jeste, ali snovi su jedno – realnost drugo”, dodaje, jedva izgovarajući posljednje riječi.
Problem ne staje na jednom slučaju. Ministrica sporta Malezije, Hannah Yeoh, javno je priznala da tamošnji nogomet treba duboke, sistemske reforme. Ne kozmetiku. “Potrebna nam je šira slika i dugoročne mjere”, poručila je.
U sportu koji se često prodaje kao proizvod snova, Gordićeva priča podsjeća da su igrači – ljudi. Da ispod dresa i broja na leđima kuca srce. I da nije svaki transfer priča o uspjehu. Ponekad je to samo bijeg. A ponekad – povratak kući bez ičega, osim nade da će jednom biti drugačije.
