Foto: Kolaž
Nedavna izjava Bože Vreće o tome kako je, navodno, preživio “pakao” u Sarajevu zbog svog srpskog porijekla i bavljenja sevdalinkom, izazvala je brojne reakcije, ali i pitanja. Naime, popularni pjevač je u medijskom nastupu istakao kako postoje uvriježena uvjerenja da je sevdalinka isključivo “muzička baština” bošnjačkog naroda, što smatra netačnim. Iako se može reći da je u tome u pravu, pitanje koje se nameće je: je li zaista nužno stvarati sliku o sebi kao o žrtvi, kada je, zapravo, prihvaćen i voljen u svom okruženju?
Božo Vrećo je u Sarajevu, ali i šire, stekao status umjetnika kojeg publika obožava. Njegovi koncerti redovito pune dvorane, a on slobodno šeta gradom, bez straha ili prepreka. Stoga, izjava o tome kako je marginaliziran zbog svog etničkog identiteta u kontekstu sevdalinke, pomalo zvuči kontradiktorno, s obzirom na njegovu uspješnu karijeru i podršku koju ima.
Sevdalinka, iako je duboko ukorijenjena u bošnjačkoj kulturnoj baštini, već dugo nije samo „jednodimenzionalni“ žanr. Ova muzika ne poznaje granice, i mnogi su se pjevači, bez obzira na svoje porijeklo, poistovjetili s njom. Legende poput Nade Mamule, Zore Dubljević, Slobodana Lalića, ali i Josipe Lisac, koja je izvodila „Omer Bežu“, dokazali su da sevdalinka nije stvar etničke pripadnosti, već univerzalne ljubavi prema pjesmi i emocijama koje ona izaziva. Ovi izvođači, svi iz različitih naroda, postali su simboli sevdaha, ne zbog svoje nacionalne pripadnosti, već zbog umjetničke i emotivne snage koju su unosili u svoje izvedbe.
Božo Vrećo, kao i oni prije njega, ima pravo interpretirati sevdalinku, pjesmu koja spaja, a ne dijeli. No, važno je da ne zaboravi da umjetnost, a posebno ona koja potiče iz tradicije, ne poznaje predrasude ni uloge žrtve. Sevdalinka je univerzalna i njeno bogatstvo leži upravo u sposobnosti da bude ujedinjujući faktor, bez obzira na etničku pripadnost onih koji je izvode.
Možda bi bilo korisno da, umjesto da se ističe kao izuzetak, Božo Vrećo prepozna bogatstvo tradicije koja je uvijek bila otvorena za sve, a ne kao prostor za stvaranje podjela. Sarajevu, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini, više nego ikad treba glasova koji povezuju, a ne onih koji traže razlike. Sevdalinka je i dalje najsvjetliji primjer toga.
