Foto: Ilustracija
Ahmad Sharaa, vođa sirijske milicije Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja je igrala ključnu ulogu u svrgavanju režima Bashara al-Assada, nastavlja konsolidaciju svoje vlasti kroz unapređivanje svojih najbližih saveznika u visoke vojne činove. U ovom potezu, Sharaa je unaprijedio sedam osoba u čin generala i četrdeset u čin pukovnika, među kojima se nalaze kontroverzne ličnosti, uključujući Turčina i Ujgure, što dodatno komplicira već složenu geopolitiku Sirije.
Iako Sirija još uvijek nije uspostavila strukturu nove vojske, Sharaa očigledno radi na formiranju vojne hijerarhije koja će mu omogućiti bolju kontrolu nad situacijom. Planira organizirati izbore za četiri godine, a izrada novog ustava, prema njegovim riječima, trebat će tri godine. Unatoč tome, Sharaa je najavio poboljšanja u javnim službama u narednoj godini, što je signal njegove ambicije da stabilizuje privremenu vlast.
Među onima koji su unaprijeđeni u činove generala, nekoliko imena izaziva posebnu pažnju. Na primjer, Abu Muhammad Turkistani, lider Turkistanske islamske partije (TIP), koja je povezana s Al-Kaidom, postao je general. TIP, koja okuplja ujgurske borce, posebno je kontroverzna zbog svojih prijetnji Kini. Ova grupa je 2016. godine položila zakletvu Al-Kaidi, a Kina je označava kao terorističku organizaciju i prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti. Video poruke ove organizacije u kojima prijete Kini nakon svrgavanja režima Bashara al-Assada samo dodatno potvrđuju zabrinutost Pekinga zbog ulogu TIP-a u Siriji.
Uz Turkistanija, unaprijeđeni su i drugi Ujguri u čin pukovnika, što ukazuje na sve veću prisutnost i važnost ove grupe u vojnim strukturama koje oblikuje Sharaa. Ovaj razvoj događaja izaziva zabrinutost, s obzirom na to da se TIP pozicionira kao ključni igrač u borbi protiv Kine, što može imati dalekosežne posljedice na međunarodnu politiku.
Među novim generalima je i Turčin Omar Mohammad Čifči, koji je bio komandant brigade koja je aktivno učestvovala u svrgavanju Bashara al-Assada. Čifči, kao i drugi turski vojni lideri, potiče iz sfere turske vojne i političke podrške sirijskim opozicijskim snagama, što dodatno komplicira odnose između Sirije i Turske, koja i dalje igra ključnu ulogu u sukobima na sirijskoj teritoriji.
Također, među unaprijeđenim oficirima našao se i Jordanac palestinskog porijekla Abdal Rahman Khatib, kojeg mnogi izvori opisuju kao salafističkog džihadistu. Ovaj razvoj samo potvrđuje tvrdnje da Sharaa nastoji povezati različite džihadističke i islamističke frakcije, čime dodatno povećava kompleksnost sirijskog konflikta.
Iako Sharaa javno odbija ulogu “oslobodioca” i tvrdi da Sirijci sami osvajaju svoju slobodu, njegovo ponašanje prema bivšim Al-Kaidinim saborcima, uključujući unapređenje komandanata Fronta al-Nusra, pokazuje da je i dalje duboko povezan s tim radikalnim elementima. Ove veze i dalje postavljaju pitanja o budućoj političkoj i vojnoj orijentaciji nove sirijske vlasti, koja se oblikuje pod Sharainom dominacijom.
Uz sve ovo, Sharaa se suočava s izazovom ujedinjavanja zemlje, jer sirijski sjeveroistok još uvijek drže kurdske snage, koje se sukobljavaju s Sirijskom nacionalnom armijom, milicijom koju podržava Turska. Zbog tih nesuglasica i podijeljenosti unutar zemlje, stabilnost u Siriji i dalje ostaje daleki cilj, a Sharaa će se morati nositi s internim i vanjskim prijetnjama koje prijete njegovoj vlasti.
U konačnici, Ahmad Sharaa koristi vojne unapređene ljude i vođenje svoje vladavine kao način za jačanje svojih političkih pozicija u Siriji. Međutim, ovi potezi također impliciraju da će sirijski konflikt i dalje biti igra globalnih interesa, s brojnim akterima koji imaju različite ambicije i ciljeve u ovoj ratnoj zoni.
