Foto: Vlada USK
Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša
Povodom netačnih i tendencioznih informacija koje se u posljednje vrijeme plasiraju u javnom prostoru u vezi izmjena i dopuna Zakona o građenju Unsko-sanskog kantona, smatram svojom obavezom da se lično obratim i jasno iznesem činjenice.
Izmjenama Zakona nije uvedena nikakva mogućnost nelegalne ili nekontrolisane gradnje. Prema važećem zakonu, individualni stambeni objekti mogu imati bruto građevinsku površinu do 400 m², a predloženim izmjenama uvedena je olakšica za investitore koji grade manje objekte – stambene do 200 m² i poljoprivredne do 400 m² – kroz objedinjavanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje u jedinstven upravni postupak.
Ta urbanistička saglasnost ima pravno dejstvo odobrenja za građenje, ali investitori ni u kom slučaju nisu oslobođeni zakonskih obaveza. I dalje je obavezna izrada glavnog projekta, provođenje pretvorbe zemljišta gdje je to potrebno, plaćanje svih zakonskih naknada i taksi, kao i pribavljanje upotrebne dozvole nakon završetka izgradnje. Jedina razlika u odnosu na ranije stanje jeste ukidanje izrade idejnog projekta i vođenja dva odvojena postupka, čime se smanjuje administrativno opterećenje, ali ne i nivo kontrole.
Nadležni organ je dužan da u okviru ovog jedinstvenog postupka utvrdi sve urbanističko-tehničke uslove, izvrši provjeru usklađenosti sa planskom dokumentacijom i pribavi sve potrebne saglasnosti, te na kraju izda akt na osnovu kojeg investitor može pristupiti građenju. Dakle, kontrola zakonitosti nije ukinuta, već objedinjena i efikasnija.
Tvrdnje da su ove izmjene u suprotnosti sa propisima višeg nivoa vlasti su netačne. Federacija Bosne i Hercegovine jasno propisuje objekte od značaja za Federaciju, dok kanton, u okviru svojih ustavnih nadležnosti, uređuje pitanja od kantonalnog značaja. U tom smislu posebno naglašavam da je izgradnja magistralnih cesta, prema važećoj Uredbi Federalnog ministarstva prostornog uređenja, isključivo u nadležnosti tog ministarstva i ta činjenica se ne može mijenjati kantonalnim propisima.
Predložene izmjene u dijelu infrastrukturnih objekata odnose se isključivo na situacije u kojima podzakonskim propisima nije precizno utvrđena nadležnost za izdavanje akata o građenju, a kada se objekti grade na području dvije ili više općina, uz uslov da svaki dio predstavlja zasebnu funkcionalnu cjelinu, što je već prepoznato i u važećim zakonskim rješenjima.
Također, potpuno su neistinite tvrdnje da će se omogućiti izgradnja elektroenergetske infrastrukture bez saglasnosti. Predviđena je isključivo mogućnost izvođenja jednostavnih priključaka na komunalnu infrastrukturu za legalno izgrađene objekte, uz poštivanje svih zakonom propisanih procedura.
Dodatno, izmjenama i dopunama Zakona predloženo je da se određeni jednostavniji objekti mogu graditi bez pribavljanja akata o građenju. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači da se mogu graditi bez ikakvih uslova. Naprotiv, zakon jasno propisuje obaveze koje investitor mora prethodno ispuniti, a kontrola ispunjenosti tih uslova u nadležnosti je općinskog urbanističko-građevinskog inspektora.
Prema važećem Zakonu, urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i obavezu da vrši inspekcijski nadzor nad provedbom Zakona o prostornom uređenju i građenju, da nalaže mjere za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, te da u slučaju nepostupanja investitora naloži uklanjanje objekta. Njegove nadležnosti odnose se na primjenu cjelokupnog Zakona, uključujući i objekte iz člana 107. Drugim riječima, kontrola postoji i jasno je propisana, pod uslovom da nadležni organi, prije svega inspekcija, svoj posao obavljaju zakonito, pravovremeno i odgovorno.
Posebno naglašavam da ove izmjene nemaju nikakve veze sa izgradnjom objekata u zaštićenim područjima, uključujući područje uz rijeku Unu. Takva izgradnja nije bila dozvoljena ni ranije, niti je dozvoljena sada. Problemi koji eventualno postoje na terenu rezultat su prije svega nedovoljne primjene postojećih propisa, a ne izmjena Zakona.
Cilj ovih izmjena nije bio ukidanje reda, nego uspostavljanje efikasnijeg i funkcionalnijeg sistema u oblasti građenja. U praksi se pokazalo da su postupci na općinskom nivou često pretjerano dugi, administrativno opterećeni i neefikasni, zbog čega građani i investitori na ostvarivanje svojih zakonskih prava čekaju nerazumno dugo. Nije rijedak slučaj da postupak izdavanja urbanističke saglasnosti traje minimalno godinu dana, a u pojedinim predmetima i više godina, i to za objekte koji po svojoj prirodi nisu složeni niti opravdavaju takvu dužinu postupka.
Takvo stanje ne proizvodi pravnu sigurnost, već pravnu nesigurnost, nepovjerenje građana u institucije i dodatne finansijske troškove za investitore. Kada građanin ili privrednik mjesecima, pa i godinama, čeka na rješavanje predmeta, problem nije u zakonu koji traži red, nego u sistemu koji taj red nije sposoban provesti u razumnom roku. Upravo iz te očigledne neefikasnosti lokalnog nivoa vlasti proizašla je potreba za izmjenama Zakona.
Da su općine i gradske službe postupale ažurno, stručno i u rokovima koji su primjereni stvarnim potrebama građana i privrede, potreba za ovakvim izmjenama vjerovatno ne bi ni postojala. Međutim, kako se to u praksi nije dešavalo, zakonodavac je bio dužan reagovati i ponuditi rješenja koja će zadržati sve mehanizme zakonitosti i zaštite prostora, ali istovremeno smanjiti nepotrebno dupliranje procedura, broj akata i troškove koje snose investitori.
Zato ove izmjene predstavljaju odgovor na stvarne probleme u funkcionisanju sistema, a ne pokušaj da se sistem oslabi. Njima se ne ukidaju pravila, ne suspenduje planska dokumentacija i ne oduzimaju nadležnosti organima koji su dužni vršiti kontrolu. Naprotiv, njima se nastoji omogućiti da građani i investitori svoja prava ostvaruju brže, jednostavnije i uz manje troškova, ali i dalje isključivo u okviru zakona.
Svako drugačije tumačenje predstavlja pogrešno i obmanjujuće informisanje javnosti.
Edvin Odobašić, ministar za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša.
