Foto: Ilustracija
Na današnjoj sjednici Vijeća ministara BiH otvorena je nova epizoda političko-finansijskog nadmudrivanja u kojem se, između zakona i entitetskih interesa, našla cifra od 110 miliona konvertibilnih maraka.
Ministar finansija i trezora BiH Srđan Amidžić (SNSD) predložio je da se obaveza Republike Srpske prema slovenskoj firmi Viaduct, nastala po osnovu arbitražnog rješenja, izmiri novcem Centralne banke BiH. Prijedlog su podržali ministri iz SNSD-a i HDZ-a, dok su članovi iz Trojke bili protiv.
Međutim, problem je u tome što zakon – barem onaj koji se tiče Centralne banke – ovakav manevar ne prepoznaje. Tačnije, član 27. Zakona o Centralnoj banci jasno propisuje raspodjelu čistog profita: 40 posto se vraća banci, dok se ostatak uplaćuje instituciji zaduženoj za budžet BiH. Nema ni slova o mogućnosti da se tim novcem pokrivaju entitetski dugovi, pogotovo ne oni koji dolaze iz sporova s privatnim firmama.
U tom smislu, potez Amidžića i podrška koju je dobio na sjednici, predstavljaju više politički čin nego pravno utemeljen potez. Konačnu riječ o ovom pitanju, ipak, mora dati Predsjedništvo BiH – a s obzirom na dosadašnji odnos njegovih članova prema sličnim inicijativama iz Republike Srpske, teško je očekivati zeleno svjetlo.
U pozadini cijele priče krije se i jedna šira prijetnja: Viaductovo potraživanje prema RS-u je ranije već uzdrmalo Agenciju za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA), što dodatno pojačava ozbiljnost situacije. Kada privatna arbitraža prijeti javnim institucijama, a entitetski dugovi traže rješenja u džepovima državnih sredstava – pitanje nije samo pravno, već i duboko političko.
Kako će završiti ova finansijska slagalica, ostaje da se vidi. No jedno je jasno – novac Centralne banke, čini se, više nije samo ekonomsko pitanje, već ogledalo u kojem se reflektuju svi napukli šavovi složenog političkog sistema BiH.
